U traganju za Milenom (odlomak)
D. je o svemu govorila s mnogo stila, vratolomno šaljivo, zagonetno, u značenjskim nijansama najfinijih aroma. Svaki razgovor je pretvarala u igru intelekta. Nekad zavodljivo, nekad poslovno, a često je i banalnu temu diskretno umela da zavrti u filosofski vir.
Milena se dugo divila tome. Nastojala je da odgovori bar približno dovitljivo. Da pokaže da razume. U D-inoj komunikaciji videla je svetove kojima nije dorasla. A onda je jednog dana shvatila da je D. naprosto intelektualno nedojebana.
Potom je neko vreme volela da se pravi blesava. Pa joj je dosadilo.
Onda je otkrila da pogledati nekog u oči i reći: “Žudim”, kad žudiš, ima snagu koja ne zahteva primenjeni haiku. Da reći: “Patim”, kad patiš, na pitanje “Kako si?” ima snagu aperkata, natera ljude da pocrvene jer ne znaju šta bi s tim. A mrzela je nasilje, udarci su joj se gadili.
Sledeće je bilo saplitanje o sirove laži. O ravnodušje. O pitanje nad pitanjima: kako rehabilitovati reč.
Pa je zaćutala. I, posledično, pretvorila se u mravinjak reči.
Ah, mladost, ah, iskustvo.
Nevino iskustvo, na trgu, pred pogubljenje. A onda konačno tišina.
“Izgledala je kao da je gone a ona odbija da beži”, opisala ju je Lidija, ispijajući čaj u fotelji okruženoj sobnim biljkama.

Posted in: autorski radovi, ἀναχωρέω, pro feminae, proza