Naslediću tvoje sveske, kažeš,
Htedoh da se nasmejem
Kada shvatih da se ne šališ:
Starost, kao tišina, raste u tebi.
Ali, ne želim ja to,
Ne želim radno mesto kustosa u tvom muzeju,
Sporo sakupljanje onoga, ma šta da je,
Što ćeš jednom predstavljati.
Ne želim nikada da moram da te se sećam.
Radije bih da sedim s tobom za kuhinjskim stolom
Da gledam napolju sneg
Kako pristiže u bezbroju
Jedva čujnih sletanja,
Da ne pišem ništa dok ti ne pišeš ništa.
Radije bih da čekam da testo za hleb naraste,
Da meso odleži,
Da se aspik stegne.
Radije bih da ispijem s tobom
Ovu flašu jakog crnog vina
Sa noćne strane Burgundije
Nego da nasledim tvoje sveske.
Radije bih da ne mrdam
Dok vežbaš svoju svirku
Pomalo prirpito
Da gledam tvoje boso stopalo
Na pločici od terakote
Kako drži ritam
Stalno kasneći malo,
Te desetine koščica i zglobova
Združene u čudu pokreta,
A opet tihe kao pahuljice i njihov pas de chat.
Zašto toliko žuriš da stigneš tamo
Gde niko ne kasni?
Zašto me radije ne pustiš
Da ti kažem ovo:
Sinoć sam sanjala
Da plovimo nizvodno prema Sofiji.
(Zar nije čudno,
Zar nije čudno kako snivamo
Nešto što nam na javi
Ni na pamet nije palo?)
Iako nema reke
Koja vezuje ovde i tamo
Uzeo si me za ruku
Zagledan u seni svoje tišine.
Pusti ih, zamolila sam te,
Pusti ih da idu i obećaj
Da ćeš pohoditi mene.
Pučina talasa,
Dubine su mirne,
Pred nama je istok
A zatim Crno more.
Neka moj mude jezik
Na kome ćemo ćutati.