Za R. K.

Kasnije sam čitao o razmenama teritorija, kako je to uobičajeno u ratovima i mnogo puta se dešavalo. Ali tad mi je bilo četrnaest godina i za mene je sve bilo prvi put, pa i to.

Bila je noć i autobusi su čekali kod sportskog centra, kao kad đaci idu na ekskurziju.

Deda je samo pušio dok ne dođe vreme da krenemo, a mama je pakovala stvari u torbu. Dokumenta. Bakine lekove za šećer. Diplome. Za fotografije nije bilo mesta. Za njih nikad nema mesta u takvim situacijama, i to ću kasnije naučiti. Brat i ja smo sedeli mirno, što je bilo najneobičnije od svega.

Sportski centar je bio na kraju grada. Blizu je šuma i odatle vodi put. Većinu ljudi sam poznavao jer je to bio mali grad. Ipak, te noći su mi bili gotovo nepoznati – ljudsko stado što se meškolji i sašaptava na samoj granici žamora, pored keramičkih jama praznih bazena. Tu smo se prethodnog leta kupali i ja sam prvi put dodirnuo žensko telo, u vodi, ispod površine, dok su me iznad gledale njene oči. I slika te devojčice, pegave i pomalo krivih zuba, postaće kasnije jedna od onih za koje nigde nema mesta.

U autobusu, ljudi su bili tihi. Samo jednom se oglasila neka beba, pa majčin šušanj i onda tišina. Brujanje motora i šuma sa obe strane puta.

Dočekao nas je prazan grad. Isto onako mali kao i naš. Za bilo koga drugog sem za nas, to su bile dve potpuno iste, potpuno beznačajne varošice.

Rekli su nam da biramo kuću, kao u bajci. Kasnije su ljudi pričali da su u jednoj kući našli tanjire s još toplom supom na stolu. Nije bilo supe, tako nastaju legende, a ovo nije legenda, ovo je istinita priča. Ali kuća jeste bila topla i puna nepoznatih mirisa, kao kad obučeš tuđu košulju, koju je taj neko maločas skinuo.

Ja sam sad u Švedskoj. Radim kao noćni čuvar u fabrici kartonskih kutija. Dok se nisam tu zaposlio, nikad nisam ni pomišljao koliko su kartonske kutije važne za život, neophodne. Ponekad, kad se rano ujutru vraćam s posla, autobus je prazan. Napolju je mrak i, kad pogledam kroz prozor, ne vidim ništa sem odraza praznih sedišta u staklu. I tad mi se čini da su svi oni tu, da putuju sa mnom. Ne oni s kojima sam se te noći vozio, nego oni drugi ljudi, koje nisam video, koji su išli u suprotnom smeru.

(Priča objavljena u Književnom magazinu)