Nekada davno postojala je zemlja u kojoj su svi bili lopovi.

Noću bi svaki stanovnik izlazio, naoružan pajserom i fenjerom, i obijao kuću svog suseda. Kada bi se u zoru vratio, natovaren plenom, zatekao bi da je i njegova kuća opljačkana.

I tako su svi živeli u skladu, niko nije bio siromašan – jedan je krao od drugog, a taj od sledećeg, i tako redom sve do poslednjeg, koji je krao od prvog. U toj zemlji, posao je bio isto što i prevara, bilo da kupuješ ili prodaješ. Vlada je bila kriminalna organizacija osnovana da krade od naroda, dok je narod sve vreme varao vladu. Tako je život tekao mirno, a stanovnici nisu bili ni bogati ni siromašni.

A onda, jednog dana – niko ne zna kako – pojavio se jedan pošten čovek. Noću, umesto da izađe s torbom i fenjerom da krade, ostajao je kod kuće, pušio i čitao romane. A kada bi lopovi naišli, videli bi svetlo u njegovoj kući i otišli dalje.

Takvo stanje nije dugo potrajalo. Poštenom čoveku su rekli da je u redu što on živi lagodno, ali da nema pravo da sprečava druge da rade. Za svaku noć koju je proveo kod kuće, postojala je porodica koja je ostala bez hrane.

Pošten čovek pred tim nije imao odbranu. I tako je i on počeo da izlazi svake noći do zore, ali nije mogao da se natera da krade. Bio je pošten, i to je bilo to. Odlazio bi do mosta i posmatrao kako voda protiče ispod njega. Zatim bi se vraćao kući i nalazio da je opljačkana.

Za manje od nedelju dana, pošten čovek se obreo bez novca i hrane, u kući koja je bila potpuno opljačkana. Ali kriv je bio samo on. Problem je bilo njegovo poštenje: ono je poremetilo ceo sistem. Dozvoljavao je da ga opljačkaju a da sam nikoga ne pljačka zauzvrat, pa je uvek postojao neko ko bi se u zoru vratio kući i zatekao je netaknutu – kuću koju je pošten čovek trebalo da isprazni prethodne noći. Ubrzo, naravno, oni čije kuće nisu bile opljačkane postali su bogatiji od ostalih, pa više nisu želeli da kradu, dok su oni koji su dolazili da pljačkaju poštenog čoveka odlazili praznih ruku i tako postajali siromašni.

U međuvremenu, oni koji su se obogatili počeli su da se navikavaju da se pridružuju poštenom čoveku na mostu i posmatraju kako voda protiče ispod njega. To je samo dodatno unelo zabunu, jer je dovelo do toga da još ljudi postanu bogati, a mnogi drugi siromašni.

Tada su bogati shvatili da će, ako provode noći stojeći na mostu, ubrzo postati siromašni. I pomislili su: „Zašto ne bismo platili neke siromašne da kradu za nas?“ Sklapali su se ugovori, dogovarale plate i procenat (uz mnogo prevare s obe strane: ljudi su i dalje bili lopovi). Ali krajnji rezultat bio je da su bogati postajali još bogatiji, a siromašni još siromašniji.

Neki od bogatih postali su toliko bogati da više nisu morali da kradu niti da plaćaju druge da kradu za njih. Ali ako bi prestali da kradu, ubrzo bi osiromašili: siromašni bi se za to pobrinuli. Zato su plaćali najsiromašnije među siromašnima da im štite imovinu od ostalih siromašnih. Tako je nastala policija, i osnovani su zatvori.

I tako se desilo da, samo nekoliko godina nakon dolaska poštenog čoveka, niko više nije govorio o krađi ili o tome da je opljačkan, već samo o tome koliko je bogat ili siromašan. Međutim, dalje su bili banda lopova.

Postojao je samo taj jedan pošten čovek, i ubrzo je umro od gladi.

(Italo Kalvino)