Handke o pisanju i prevođenju

• 

Iz dnevnika sumnjiva sumnjičavca  
 

Die Zeit: “Gospodine Handke, gdje ste bili kad je Notre Dame gorjela?” 

Peter Handke: “Zapravo sam bio tamo. Bio sam udaljen 200 metara, na putu do kina u mjestu Saint-Michel. ” 

Ako čitate Handkea politički, onda ga ništa ne može opravdati. Pitanje koje slijedi je: ako ga politički čitate, da li je Handke to dizajnirao da se politički čita? Da bismo razgovarali o tome, prvo bi se trebalo razgovarati o dimenzijama koje nisu jednoznačne. To proizlazi iz etike, koja je kontroverzna, čak i samu autoru.  

Desetine hiljada Parižana bilo je u kinima, kazalištima, neki u striptiz barovima, dok je Notre Dame gorjela. Novinarski tematski jezički diskurs, pod ovakvim katastrofalnim okolnostima, nije u stanju Handkeov odlazak u kino predstaviti literarno. Dragi Dnevniče, za to nam je potreban prevoditelj.  Mi smo inhabilni, nismo izgorjeli. 

Gle, današnja popodnevna odiseja odvodi me iz središta neimenovanog europskog grada do rubnih dijelova, na perifernu regiju snova, odmah tik granica jezika. Olakotna okolnost je što po svijetu veje prvi snijeg i ranostudena svijetlost reflektira i uznemiruje i druge ljude. U birtiji, u  predgrađu, pijanci me stavljaju na probu. Što je posao pisca? Postoji li takav posao? Tko može tvrditi da je umjetnik i da je sebi zauzeo mjesto u svijetu?  

No, prije svega, na dnevnom redu je sastanak s jednim od mojih prevoditelja. Stariji čovjek, nekada je bio pisac, a danas je sretan jer više nije Nitko. Prevoditelj je, kaže, prevodeći zadobio sigurnost koja mu je potrebna, i lirsku i filozofsku i moralnu. Sigurnost. 

“‘Znate, ja sam bio pisac dugi niz godina. Danas me vidite ovako sretnog jer više nisam pisac. Ispričati ću vam razloge mog osjećaja oslobođenja. Slušajte. Početkom, svoj sam unutarnji svijet vidio kao pouzdan slijed slika, koje sam morao samo promatrati i opisivati jednu za drugom. No kako je vrijeme prolazilo, obrisi u slikama su izgubili svoju jasnoću, a osim što sam gledao u sebe, shvatio sam da slušam nešto izvan mene. Kroz vrijeme, to je uvjerenje iznova i iznova potvrđivano – u mojoj nutrini, bio je nekakav Pra-tekst, tekst pouzdaniji od bilo koje unutarnje slike, vrijeme nije imalo utjecaja na to, jer je ono uvijek bilo ondje, istovjetno sebi. Bio sam uvjeren da, kad bih uronio u to zanemarivši sve ostalo, ne bih imao poteškoća u prenošenju na papir. Od tada sam pisanje, kao proces uzimanja diktata, zamjenio tajnim unutarnjim glasom. ‘Kopiranje’ vidljivog pretvorio sam u vlastito saslušanje. San o književnosti se završio kao i svi moji drugi snovi; sustavno i svakodnevno popisivanje komadića Pra-teksta, kako bih stvorio sjajnu knjigu snova, smanjilo je vlastiti smisao, izgubilo se u višeznačje. 

‘Ono što je bilo vrijedno i istinito u povremenim fragmentima pretvorilo se u govor ništavila u procesu izlaganja u sustavnu cjelovitost. Moj pokušaj dešifriranja pretpostavljenog Pra-teksta unutar mene i prisiljavanja u koherentnu cjelinu pogodio me je kao izvorni grijeh. To je bio početak straha. Sve više i više sam se bojao trenutka kad ću morati sjediti i čekati. Kao svi poznati pisci, bojao sam se pisanja, iz dana u dan strah je bivao veći. I svake večeri ista noćna mora: na pozornici sam s grupom drugih, suočen s velikom publikom; svi ostali su znali svoje replike, a ja nisam. Na kraju sam zamuckivao i prekidao govore usred rečenice, bez osjećaja, bez percepcije, bez ritma. Te su me rečenice pogađale kao presude: Zabranjeno vam je pisanje! Zauvijek. Ništa više od mene. Sjećam se kako sam jednog dana izašao na vruće sunce i satima stajao pod drvom jabuke u cvatu. Bio sam hladan kao i svaki leš, nasmijao sam se prisjetivši se maksime iz nekog velikog hita: ‘Ti tada pljesni dlanom o dlan…’  Nakon dugog intervala tišine, postao sam ono što jesam. Ništa više od mene! Ne prelazim prag. Ostajem u predvorju. Napokon član glumačke ekipe umjesto da djelujem sam. Jedino kao član glumačke ekipe konačno se mogu opustiti. Samo kao prevoditelj – pouzdanog teksta – mogu stvarati. 

‘Radujem se mojem umu i osjećam se inteligentno. Sada znam, kao što prije nisam, da za svaki problem postoji rješenje. Da, i dalje se mučim, ali više ne trpim muke i više ne čekam da one prestanu  kako bih osjetio da imam pravo postojati. Prevoditelj je siguran u vlastitu potrebitost. Tako sam se riješio straha. A kad se probudim ujutro, umjesto da se plašim izgnanstva kao nekada, nestrpljiv sam da se vratim kući mom prevođenju. Kao prevoditelj i ništa drugo, bez tajnih rezerviranja, u potpunosti sam ono što jesam; u dane pisanja često sam se osjećao kao izdajnik, ali sada, iz dana u dan, imam osjećaj da sam vjerodostojan. Prijevod mi donosi duboki mir. Pa ipak, i dalje doživljavam ista čuda, ali više nisam u ulozi pojedinca. Moda mi i dalje pruža zadovoljstvo i, unatoč godinama, moj puzeći hod postaje trčanje. Još uvijek osjećam istu hitnost – ali daleko od toga da me tjera da razmišljam, dopušta mi da budem osvježavajuće površan. I prikazujući moju ranu što je moguće privlačnije, skrivam tvoju. Rado bih umro za mojim prevodilačkim stolom.'” 

(Autor uvodnog teksta i prevodilac odlomka: Aleksandar Stupar)

Odlomak iz: Handke, Peter, Nachmittag eines Schriftstellers (Popodne jednog pisca)