Zvono je nekada obavezno bilo plavo, a sad je sivocrno, poput onog krupnog uglja kojim lože šporete i peći za hleb. Izgleda kao medenica za goveda samo je mnogo veće, veliko kao ljudska glava. Zvuk mu nije neprijatan – nije prodoran i ne para uši. Dubok je i odjekuje, treperi kroz vazduh. Zvonar ga drži u levoj ruci, a u desnoj mu je dugačka motka kojom se poštapa. Motka nema neku posebnu boju niti bi, barem po njenim saznanjima, trebalo da je ima. Samo obična motka što mu služi za oslonac, ali i kucka njome u ritmu koraka kad stupa po kaldrmi i pločniku a ne kroz blato.

Išla je pored kolica izbegavajući mutne bare po izlokanoj cesti, Ljubičica i ona već su bile poodmakle od kapije i zašle u splet uličica iza Trga kad su ih čule. Iako dosad još nikad nije srela Paradu, prepoznala je Zvono. Znala je da je velika čast naići na Paradu na ulici, da to znači dug i srećan život. I da treba stati ukraj da ih propustiš te baciti neki cvet u njihovom pravcu, kao znak da se raduješ susretu i onome što on za tebe znači. „Ako nemaš cvet, a obično nemaš kad živiš u varoši a ne na selu“, sećala se da joj je govorila majka, „a ti izvadi ukosnicu što ti drži maramu, ili otkini dugme s rukava, skini lančić s vrata, pa ubaci u Korito.“ Majka joj je još pričala i da je Zvonarev klobuk plav kao Zvono, i sličnog oblika kao ono.

Koračala je i razmišljala o lančićima. Lančići su nekakve mlitave žice od žutog ili belog metala koje su se nosile oko vrata. Niko više ne nosi lančiće. Lančići se nisu nosili ni onda kad ih je majka tako podučavala i pričala im o svemu, pa je morala da im objašnjava. „Kao verige na ognjištu, ali sasvim, sasvim sitne“, opisivala im je. I ona je imala jedan kad je bila veoma mlada, još mlađa od nje sada. Tad se to nosilo. I kao da su kačili nešto na te lančiće, mada u to već nije bila sigurna, taj deo je zaboravila.

Žao joj je što je zaboravila mnoge majčine priče. Ona i otac su već odavno u Kući staraca i više ih ne viđa često. Retko joj se dešava da po Rasporedu snabdeva taj kraj, a ako se i desi, ne može uvek da uđe unutra da ih vidi. Kad je na kapiji ona seda žena s povezom preko oka, koje se njene drugarice inače plaše, ona je uvek pusti, a na izlasku joj i ćušne nekoliko oraha u džep kecelje. Iako je seda, ta žena nije stara. Obavlja dužnosti u Kući staraca kao i ostali sakati i kljasti, koji tamo žive jer ne mogu da rade toliko kao ostali.

Nije joj bilo jasno kako je prepoznala Zvono. Jednostavno – znala je. Zvuk je dopirao odasvud. Obazrela se oko sebe ali nije mogla da dokuči pravac. Preplavila ju je žestoka, drhtava želja da ih vidi, i načas je stajala u pometnji, usplahirena, ne mogavši da se odluči da li da se vrati iz Ribarske ulice na Glavnu, što vodi do Zbornog mesta, ili da nastavi prema Keju. Rešila je da nastavi, jer joj se posle nije vraćalo s drugog kraja grada da bi dovršila isporuku.

Din-don-dong.

Već se osećao smrad s Keja. Rečnu obalu odavno više niko ne čisti od mrtvih riba. Iza balustrade od umetnički isklesanog kamena, pruža se žalo prekriveno trulim ribljim mesom. Po njemu, u visokim čizmama, preturaju tragači za blagom. Pomislila je kako nikad ne bi radila taj posao. I ako nađu neke sedefne ljušture ili školjke i puževe u boji, verovatno im je nemoguće da se oslobode tog zadaha, pa ih svi izbegavaju kad dođu na Tržnicu u grad, pomislila je.

Čim su izbile na Kej, ugledala ih je i sva pretrnula od žmaraca po celom telu. Išli su njihovom stranom ulice i prilazili im sleva. Zvonar je mahao zvonom i poštapao se motkom. Od šešira mu se nije videlo pola lica. Telom i širokim ogrtačem zaklanjao je Korito. Ono se klatilo levo-desno na klimavim drvenim točkovima, i videla je samo njegov prednji deo: ćoškovi su mu naizmenično izvirivali iza Zvonara, u visini njegovih bokova. S desne strane Korita koračala je Pratilja (prepoznala ju je po ukrasima u kosi), a s druge Sakupljačica. Ona skuplja dragocenosti, jer ljudi što ih bacaju ne uspevaju uvek da naciljaju u Korito. Za njima ide Družina – muškarci pod kožnim kabanicama, njih trojica-četvorica.

Nije bilo mnogo sveta. Dva tragača su ostavila alat, prišla i stala uz put, sa druge strane. Poizdalje, desno od nje, stajala je i neka starica s velikim zavežljajem preko ramena, a malo dalje, prema Tržnici, uočila je neki brz pokret no posle nikog nije videla.

Srce joj je počelo snažno tući, u ušima joj je šumelo.

Nije imala ukosnice. Brzo je opipala džepove pregače – samo jabuka. Ali to nije dozvoljeno, jer jabuka truli. Zavukla je ruku ispod kecelje i naglo povukla jedno dugme s haljine. Pa još jednom. Otkinulo se.

Već su bili na tri metra od nje. Stajala je mirno, gledala preda se (nije pristojno piljiti) i čekala da se približe pa da ih pozdravi.

Onda se setila da im je Ljubičica na putu!

Hitro se okrenula da je povuče u stranu, ali se okliznula o blatnjavi kamen kaldrme. Pala je, a dugme joj je izletelo iz ruke.

Kuc-kuc-kuc.

Očajna, uze da skuplja suknju i da se istovremeno pridiže. Pred očima su joj bile Zvonareve čizme, pa točak… pa drugi točak. Ustala je i sad videla samo leđa Družine. U brazdi koju je za sobom ostavio kotač, ležalo je dugme. Uzela ga je i spustila u džep.

Toliko joj je bilo krivo da joj se plakalo. Popravila je odeću i povukla Ljubičicu ka Pijačnoj ulici. Dok je sipala mleko u kanticu ispred prvih vrata, prišla joj je ona žena sa zavežljajem.

„Nahodaće se danas po gradu. Uvek je tako kad je Glasnik mlad. Da mi je samo znati koja je Kuća radosti.“ Unela joj se u lice i govorila polušapatom, a dah joj je prijatno mirisao na zeleni čaj. Izbliza je videla da žena nije stara, samo proseda i raščupana. I da ima lepe oči. Odgovorila je ćuteći, samo sleganjem ramena. Nikad se ne zna unapred koja je Kuća radosti. Tamo će Parada na koncu ući, tamo će biti gozba i ples, i tamo će i ostaviti Glasnika.

„Lep dan danas“, rekla je žena tek da nešto kaže pa okrznula pogledom kolica. „Imaš još mnogo da razneseš, ćerko.“ Uzdahnula je i lice joj se nekako rastužilo kad joj je samo klimnula glavom i pošla dalje.

A dan je zaista lep. Ne pada kiša. A ni oblaci nisu tako niski i tamni kao obično, mada jesu gusti. Ipak, malo je svetlije nego inače, pa su i kuće bleđe, boje pepela. Dabome, neće biti tako kad zađe u ulice iza Crkve. Tamo živi siromašniji svet i njima dostavlja manja sledovanja – sasvim malo, po krišku sira i pola boce mleka od juče. Oni dobijaju i polovinu tableta za kosti, pa su svi iskrivljeni i, čini joj se, zlobni. U svakom slučaju neprijatni. Polovina tablete nije dovoljna, preostaje im da ostalo nadoknade izlascima na Zborno mesto kad sine sunce, što se sve ređe dešava. Tad svi treba da izađu i stoje, samo u rublju, dok se ponovo ne navuku oblaci. Iako ne bi trebalo da gledaju jedni u druge, ona u tim prilikama ipak kradomice baci pogled iskosa, pa je zato i primetila da vrlo malo ljudi iz ovog kraja dolazi na sunčanu obavezu.

I ulice su im mračne. Visoke zgrade su godinama nadograđivane bez reda i plana, ruševne, naherene i crne, a sokaci uski i smradni. U dnu ovih prolaza stalno se nešto miče i migolji, kao da se tlo talasa. Međutim, dok napreduje, to crno more se pred njom povlači i smiruje – samo žitko blato pod drvenim đonovima.

Ovde ništa nije sipala, vadila je već pripremljene, dopola pune boce, i stavljala ih pred vrata. Bila je tek na početku ulice na čijem je kraju svetlost, poput završetka tunela. Požurila je, a Ljubičica s njom u korak, sama od sebe.

Din-don-dong.

Već je bila na polovini prolaza. Brzo je pogledala levo pa desno, ne znajući kuda će, razdirana oprečnim potrebama da pohita na svetlo, na trg odakle zvuk dopire, ali i na drugu stranu, da se skloni. Podigla je novu bocu iz kolica i obazrela se prema kraju tunela. Baš u tome času su prolazili. Sredina Korita, grubo obrađena daska, i Pratilja, koja je u tom trenutku okrenula glavu i pogledala je. Jasno joj je videla lice, uokvireno kosom mišje boje, s koje vise ukrasi. Premda je znala da Pratiljama uvek daju da popiju uvarak od onih trava pre nego što krenu, iznenadile su je njene sjajne, staklaste oči. Pratilja joj se osmehnu i ona ispusti bocu, koja se razbi u param-parčad, ali prigušeno, zbog gliba između kamenja.

*

Kad je izišla na mali trg, već su bili zamakli u jednu ulicu, iz koje su se nazirale još samo bezoblične kožne kabanice. Kolena su joj klecala pa je prišla presušenoj fontani i sela na kameni banak.

Pred njom se uzdizala Crkva Naše Gospe od Pokolja, a na drugom kraju platoa, naspram pročelja hrama i zvonika obraslog mahovinom, kraljevska palata. Otkad su sa ovog trga ispratili vojsku, u crkvi se malo šta događalo. O njoj su se starala dva leprozna crkvenjaka i ponekad je dolazio stogodišnji sveštenik – kad se neko dete krštavalo ili prilikom retkih venčanja, uvek pod  okriljem večeri jer to nisu prigode za slavlje. Niti su crkvena zvona više zvonila, samo je Paradi dozvoljeno da zvoni otkad su vojnici otišli. S njima su otišli i svi ostali sveštenici, pa kad ni ovog, jedinog preostalog ne bude, verovatno neće biti ni obreda. Ionako to nije više važno, pomislila je, jer imaju Raspored. Bar im je tako rekla Nadzornica kad su se jednom devojke  raspričale o braku dok su sirile sir u Kući mleka.

O Palati se niko nije starao već decenijama, od Velikog preokreta, kad se završilo Doba karnevala. O tome su ih učili samo kao o prekretnici u njihovoj slavnoj istoriji, detaljnije poduke dobijali su jedino o razdoblju koje je usledilo. Ona se, međutim, još sećala očevih i majčinih razgovora tihim glasom, uz zimsku vatru, dok su mislili da deca spavaju.

Urušenog krova, ali i dalje velelepne fasade, palata joj je uzvraćala pogledom praznih duplji prozora bez stakla. Doba karnevala završilo se kad su Kraljicu našli raskomadanu u njenoj spavaćoj odaji, zaključanoj iznutra, u kojoj su bila još dva velika crna psa. Kad su razvalili vrata, životinje su nasrnule na njih i preklale trojicu pre nego što su ih savladali. Ponekad sanja da je u toj odaji pretećih tamnih uglova, zaključana, i budi se s nekim čudnim osećanjem prijatnosti i vreline. Nikada nije prijavila taj san, mada se strašno bojala Nadzorničinog oka prilikom jutarnjih izveštaja. Nije smela, da je ne bi ispitivali gde je čula tu priču, ali najviše zbog ugodnosti s kojom se posle budila. Podozrevala je da rašlje za otkrivanje poganih snova zapravo ništa ne otkrivaju, što se ispostavilo kao tačno. Sad više nije brinula što ga ne prijavljuje, ali je i dalje sa strepnjom i uzbuđenjem iščekivala taj san prožet životinjskim mirisom.

A životinje su počele da odlaze iz grada i okoline još pre tog događaja. Sve sem pacova i zatvorene stoke koja je očajnički tulila u štalama, torovima i stajama, zaletala se i udarala u zidove, pomahnitala i izranavljena. Čak su i svinje i ovce morali da vezuju da se ne ubiju u uzaludnom pokušaju bekstva.

Sad je mir i stoka je mirna. Ali drugih životinja nema. Nema ni ptica. Dolaze im još samo  sove. Najezda sova dešava se svakih nekoliko meseci. Njihov dolazak najave čuvari sa osmatračnica i onda sve živo u gradu juri da se sakrije, zatvore sve prozorske kapke i zamandale vrata. Uprkos tome, jasno se čuje lepet stotina, hiljada krila. Spuste se na grad – na zabate, terase, drveće i stubove između kojih su nekada davno bile razapete žice, što prenose svetlost, glasove i slike, i kojih više nema. Ponekad huču po čitave noći i niko ne može da spava, a nekad ćute. Tad odabrani i najhrabriji moraju da provire iz kuća kako bi proverili da li su još tu. Takvi su svašta pričali – da imaju krila raspona tri metra, da su im oči kao užareno ugljevlje, da je jedna u kandžama odnela neko dete koje se nije na vreme domoglo zaklona. Međutim, jedan starac, koji se ničega nije bojao pa su svi mislili da je lud, rekao je da sove sleću da bi se odmorile, da nisu krvoločne već da samo sede i gledaju Varoš tužnim očima.

Stresla se, obrisala vlažne dlanove o kecelju i ustala da završi isporuku oko Crkve pa da nastavi. Brzo je vadila smotuljke i boce i polagala ih pred vrata te vodila Ljubičicu dalje. Stalno je imala osećaj da je neko posmatra iako su ulice mahom bile puste.

Gubilište je bilo okruženo najurednijim zgradama, kućama imućnih ljudi. I sam skver je bio prijatan za oko, počišćen, s izribanim kamenim blokom na sredini i stubom srama, oko kojih behu ukrug poređani redovi klupa s ukrašenim naslonima za ruke i niskim stočićima za jelo i piće. Kuće su ispred imale i mala dvorišta sa železnim ogradama i podmazanim kapijicama koje nisu škripale. Otvarala ih je, ulazila i na stepenište ostavljala čitave kolutove sira uvijenog u belo platno, a potom i sipala mleko u velike krčage. Pritom se često osvrtala na kamen i stub.

Zahvaljujući savršenom Rasporedu, pogubljenja su sad veoma retka. Poslednjeg su pogubili nekog čoveka kome su morali zapušiti usta jer se uopšte nije bojao i cvileo kao ostali, već je iz sveg glasa vikao kako velike lance na granicama nisu stavili naši vojnici nego oni što žive s druge strane, kako vojska zapravo nema šta da čuva, o nekoj velikoj prevari i propasti… Ni tad a ni sad nije znala šta je zapravo time hteo reći, jedino se sećala da je to izazvalo veliko komešanje u gradu.

*

Pošto je završila, sela je na jednu klupu da pojede jabuku. To joj je bila užina, a po završetku posla večeraće u Kući živine, gde će joj natovariti kolica jajima i pilećim mesom da ih ponese svojoj kući. Pre nego što će je zagristi, osmotrila je smežuranu voćku grube žutomrke kože. To joj je najdraža boja, najtoplija. Neke boje zna samo po imenu jer ih odavno više nema. Na primer, ljubičastu. Kao cvet po kome je Ljubičica dobila ime i kog zasigurno još ima negde po selima.

Onda je ponovo začula zvono.

Skočila je, otrčala do velikog bloka i čučnula uz njegov bok. Neko vreme je drhtala tako šćućurena, ne znajući odakle će izbiti na trg, ali onda je zvuk počeo da slabi. Ustala je, donekle postiđena, otresla kecelju i požurila prema kolicima, a zatim pošla ka najgušće naseljenom kraju, onom gde se odvija proizvodnja i gde će, opisavši krug po Varoši, konačno završiti s poslom.

Na klupi je ostala dopola pojedena jabuka prema kojoj se već uputila kolona mrava.

*

Sa olakšanjem je spustila poslednju, praznu kantu u kolica. Bolele su je šake i listovi. Još dve ulice pa će biti na odredištu za večeru i odmor. Uvek je rado dolazila u Kuću pilića. Njeni čuvari su bili srdačna porodica koja ju je dočekivala s dobrodošlicom, u prostranoj kuhinji gde se stalno nešto kuvalo i gde su se igrala deca.

Kad je ušla, za masivnim drvenim stolom sedela je žena čuvara kuće, već postarija ali još ne toliko da bi se preselila među starce, i razgovarala sa snahom i kćerkom, koje su iznosile tanjire i zdele na trpezu.

„Pođi da se malo umiješ, dete, pa sedi da večeraš“, blago joj je rekla gazdarica.

„Prvo da vam donesem kantu, kolutove i pakete.“

„Samo ti pođi, to će muškarci.“

I zaista, kad se vratila, mleko, sir i maslac već su bili naslagani na tezgi za mešenje, a za stolom je sedeo gazda s dva sina i zetom. Pozdravili su je, raspoloženi, i kad je sela, pomalo umornim pokretima dodavali joj hleb i činije s hranom. Deca su čavrljala, a snaha je ustala da donese čaj.

Primila je vrelu šolju i zadovoljno se naslonila nazad na stolicu, odgovarajući na pitanja žena gde je sve bila i šta je rekla Nadzornica za sledeću isporuku, a potom slušajući šta će sve u ovoj kuhinji praviti s maslacem i pavlakom koje je donela, te njihova predviđanja kad će stići nove tkanine iz susednog grada. Napitak ju je grejao iznutra, a spokojni glasovi njenih domaćina spolja. Deca su se smejala.

Tad su začuli duboki, treperavi zvuk Zvona.

Čuvareva snaha je zaćutala u pola reči, mlađi sin je ustao, a lice gazdarice poprimilo je izraz napetosti. Samo su deca i dalje ćeretala. Zvuk je bio sve bliži i jači, i na kraju se začuše udarci na vrata.

Prvi je ušao Zvonar. Odložio je zvono i bez reči, ne skidajući ni šešir ni plašt, seo uz vatru. Njegov se posao završio. Družina je ugurala Korito kroz vrata, a za njima uđoše dve žene. Svi odrasli za stolom poustajaše. Domaćin je prišao Pratilji i svečano izgovorio, muklim glasom: „Dobrodošli u Kuću radosti.“ Ona mu klimnu glavom i sve pridošlice, sem Zvonara, poskidaše plašteve.

U Korito su gledala samo deca.

Pratilja tad skide s ramena torbu. Vadila je iz nje male, okrugle kolačiće pa prilazila svakom ponaosob i pružala ih na dlanu, polako izgovarajući: „Izvolite, počastite se. To mi je  ćerka.“ U kosi su joj visile majušne školjke, upletene trake i tamnozelena stakalca koja su neočekivano sevala odražavajući svetlost petrolejke. Oči su joj blistale, proširenih zenica, ispod gornje usne izvijene u smešak provirivali su zubi. Uzevši kolač, gazdarica je malo zadržala njenu ruku u svojoj. Uto najmlađe dete za stolom, dečačić, zacvile i poče da plače. Deda mu je spustio ruku na glavu i mali se utiša.

Mlade žene se uzmuvaše oko trpeze dodajući još tanjira i donoseći med, džem i razne poslastice iz ostave. Ona je samo sela nazad na stolicu, obamrla. Videvši kako je prebledela, gazdaričina kći, trudnica, brzo joj priđe, spusti joj ruku na rame i reče da donese vode s bunara u dvorištu. Shvatila je šta joj govori tek kad je u šaci osetila dršku vedra. Ustala je i poslušno krenula napolje. Prolazeći pored Korita, više nije mogla da izdrži i bojažljivo je pogledala dole, u Glasnika.

Skrštene šake na grudima, kao malo otečenih, krutih prstiju, držale su gvozdeni krst. Podvezane brade, devojka bi izgledala kao lutka žutoga lika da joj se kapci nisu odškrinuli i otkrili blede polumesece beonjača, i da joj iz nosa nije curila tanka pruga sluzi. Stežući dršku vedra, odjednom je postala svesna nekog jedva primetnog, čudnovatog mirisa. U Koritu je samo raspuštena kosa, vatrenocrvena, izgledala kao živa.

Prolazeći pored zgrbljenog Zvonara, učinilo joj se da čuje tiho hrkanje. Ali možda joj se samo učinilo jer već su se oglašavale svirale. Na vratima se još jednom osvrnula. Slavlje je već počelo. Dvojica iz Družine duvala su u frule, Pratilja ritmično zveckala dairama, a svi ostali počeli su plesati oko stola, ukočenim pokretima i podignutih ruku, kao lutke na koncu.

*

U dvorištu je bilo mračno, sveže i mirno. Izvukla je kabao vode i ostavila ga kraj ulaznih vrata. Ljubičica je mirno jela iz zobnice koju joj je gazdin sin doneo pre večere. Prešla je pogledom po dvorištu pitajući se gde će domaćini ukopati Glasnika docnije, kad se večera završi i kad svi odu kući i ostave je tamo, pored stola.

Prišla je Ljubičici i zagrlila je, a zatim poduhvatila rudu i povukla, da joj olakša dok su izlazile kroz kapiju. Često je to činila, znajući da je Ljubičica stara i ne mogavši da podnese pomisao da je odvedu na klanicu i od njene kože naprave cipele i remenje.

Polako su se vraćale ulicom. Ruka na toplom magarećem krznu neosetno se zagrejala. Već neko vreme se čula potmula grmljavina. Mala deca i starci uvek misle da će oluja i kiša, ali ona je odrasla, pomislila je samozadovoljno, zna da su to letelice njihovih neprijatelja iznad oblaka. Onih od kojih čuvaju granice, kojih ima mnogo i koji su svi protiv njih, koji žele da ih slome i porobe, zbog kojih je vojska iz svih gradova otišla da se utabori uz velike lance i utvrđenja na rubovima zemlje.

Već su se videla svetla Kuće mleka i vetar je donosio skladne glasove mlekarica koje su pevale dok vezu. Sutra će biti na dužnosti kuvarice, već su joj nekoliko puta rekli da joj kuvanje ide od ruke. Nasmešila se i dozvolila sebi da sanjari uz sve jasnije umilne zvuke ženskih glasova. Zamišljala je te granice kao svetle vijugave lančiće, tamo gde su vojnici uz vatre i gde su sela s ljubičicama i drugim cvećem. Jamačno neko mora da im kuva, možda čak dobije i premeštaj po Rasporedu, ako se istakne. Bila bi to lepa budućnost. Ideja o kuvanju uopšte nije loša, pomislila je, razgovaraće jednom o tome s Nadzornicom.