Postoji jedan važan aspekt u pogledu nege nepokretnih bolesnika koji se može realizovati na dva načina. Od ta dva načina, jedan je (ne bez razloga) proglašen za pravilo bez izuzetka. A ja sam izuzetak s mogućim ozbiljnim posledicama po ishod lečenja. I tako sam podnosila bez nužne nege četiri dana. Previše.

Kad, jedne večeri nam u sobu uđe sestra pridošla u noćnu smenu – prekrasna vilin-devojka nestvarne finoće, ozbiljna i profesionalna.

Priključi mi infuziju i uze da zapisuje taj podatak na tablu na krevetu. Pita kako sam i ja joj usput pričam o svom problemu, bez ikakve namere.

Podiže vilin-devojka oči zlatozarne (Domentijan), pogleda me i reče: “Pa postoji i drugi način. Sad ću ja vas zbrinuti, bez btige.”

I zbrinula me. Vešto, pažljivo, nežno, tako da nisam osetila ni bol za koji sam mislila da ga moram osetiti. Ispostavilo se da ne moram, da niko ne mora kad je u takvim rukama.

Najednom me je preplavila takva zahvalnost kakvu može da oseti samo neko ranjen i bespomoćan. I želja da joj nešto dam zauzvrat. Lepo ne znam šta bih joj poklonila, bubreg bih joj dala u tom trenutku.

Uzeh da kopam po fioci natkasne i izvadim mali JBL blutut zvučnik i pružim joj ga kao jabuku u ruci rekavši: “Evo, molim vas, primite ovo kao znak zahvalnosti, pa slušajte muziku sve tamo u sestrinskoj sobi.”

Ona ni da čuje. Uze mi ga iz ruke i vrati u fioku. “Pa moja je dužnost da vam pomognem, to mi je posao. Samo vi slušajte i oporavljajte se.” I sve me gleda onim lepim  lekovitim  pametnim očima. Uspravna, ponosita, nasmešena.

Na izlasku iz sobe pitam je kako se zove, veli: “Milica.” I ni sama ne znam zašto, upitah je i odakle je. Nijednu to nisam pitala. Valjda sam pomislila da je iz nekog posebnog, vrlo posebnog kraja gde niču takvi ljudi. “Sa Kosova”, odgovorila je Milica i izašla.

Da mi je neko rekao da ću se u životu osećati kao lik ranjenik iz narodne epske poezije, ne bih poverovala. Ali ipak se tako dogodilo.

Narednih dana, nepokretni bolesnici će osluškivati glasove iz hodnika u šest po podne, kad stižu noćne sestre, u nadi da će čuti Miličin glas.

Detalj sa slike “Kosovka devojka” Uroša Predića
Nadežda Petrović kao dobrovoljna bolničarka u Prvom svetskom ratu
Mileševski anđeo