Dva vremena
Zasela oba da traju pogrbljen kartaški mûk - jedno ne štedi adute proređene kose plaši se uzmaka plamsaja obične karte onog drugog. Kocka. Ulozi. Na žici trula balerina glasa se sletanje vlasi (čuje se, čuje) čitava jedna zemlja cakli se pusta i mnogo strmina a Sizifâ nema. Negde pri vrhu zadubljena dva vremena lebde: Ono široko, u kapuljači šaka tmine (kosa je bila gusta), poprištu zamahom proroštva raspinje i zla mu se čine deca. (Izgledi: dekor umakao glumcu pobeći - u mrtvu prirodu zemljane pepeljare bremenitih reči? Ali ne. Odakle onda u san izići, u onaj gde sanjač sabrano nemoći naručje pruža a protivnicima ni traga.) A ono plaho, tako bi jasno pokretom adute da sagori, čas među hodnike neba pa odmah vodena tama. Optrči krug pa bi dalje. Misli neće stići sve mape. Zaboravlja da sâmo je vreme. (Izgledi: rojevi mogućeg samo zaploviti treba vir li je nije važno i veslom se put crtati može.) I tako igra traje. Oni što se deobom množe mogu reći po volji (pošto su odavno bolji njima tek sve je čisto) ali ja ću ti reći šta ne valja: na kamenje smo zaboravili.
Posted in: autorski radovi, moja poezija, poezija