Marija Čudina: Razlog br. 3

Dok se odlazi nitko ne pita kamo se odlazi,
ali poslije će se pitati, poslije će se pitati,
poslije, poslije,
kad nostalgije procvatu iz obrnutog smisla cvijeta
što se ne daje nikome vidjeti,
poslije će se pitati sanjajući o onome, što je bilo u zoru,
što je bilo u sumraku, u duši koja samuje na žutom oknu,
sanjajući, kažem, sanjajući ovako kao što ja sanjam
između dva bolesna uzdaha i jedne besmislice svijeta.

Jest, svi koji odlaze odjednom će se pitati kao ja,
da, kažem, svi, sanjajući sjaj hostije i djetinjstva s fotografije,
i male mrave, koji viču s vrha nebodera,
sanjajući ugasle vulkane, mjesečinu, koja žudnjom vara,
sanjajući poslije svega svoju prevaru kako bludi između kiša,
kažem, svi, sanjajući jedan brod i jednu legendu o pustinji,
svi će se pitati ovako kao ja,
ne vjerujući više tajnama osmijeha, što se krije iza oltara,
ne vjerujući više bolu groba koji se iskopan nekome vraća,
ne vjerujući kao ni ti kao ni ja,
sanjajući samo žalost,
što simbolima nježnosti počinje samoubistvo,
jer ne htjede nitko da o njoj više pjeva,
al zato će se svi morati jednom pitati,
pitati zašto su otišli, pitati ovako kao ti, kao ja,
sanjajući na nekom pločniku, slikovnicu stare večeri,
i zelenu traku plijesni na bedrima i još ne vjerujući,
kao ti, kao i ja,
svi će se jednom nešto tajanstveno i dugo pitati.

(Zagreb 1961.)

Leonid Šejka, “Odaja Omega”, 1967.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s